Glavni principi modernog menadžmenta koje koje propagira Taylor su univerzalni, primjenjivi za sve vrste poslova i biznisa. Ovi principi hvataju se u koštac sa najvećim izazovima a to su varijabilnost (isti input - drugačiji output) kao i sa nedopustivo lošom produktivnosti!
U prošlosti na prvom mjestu je bio čovjek; međutim u budućnosti na prvom mjestu treba da bude sistem. To ni u kom slučaju ne znači da sposobni ljudi nisu potrebni čak naprotiv. Glavni zadatak sistema treba biti proizvodnja sposobnih ljudi koji će napredovati brže nego ikada ranije.
👍Koncept na kojem počiva moderni menadžment je: Vlasnik kapitala i radnik trebaju da imaju zajednički cilj povećanje produtivnosti uz obostranu korist.
👎Ovo je u potpunosti drugačije od pristupa koji su imali neki vlasnici biznisa da se radnik optereti do krajnjih granica a da se pri tome pokuša pregovorima doći do najmanje moguće dnevnice. Takav pristup je po svemu smrt za produktivnost i model koji nema budućnost. Ili ima ipak?!
Da bi postigli najveći moguću produktivnost radnik mora imati idealne uvjete i biti savršeno spretan u svom poslu. Kako bi to postigli vlasnik treba da obezbjedi uslove kako bi radnici prošli sve moguće obuke, treninge I to kroz cjelokupni radni vijek. Kroz trening razvijaju se vještine koje pospješuju produktivnost. Svaki bi radnik radio na jedan najbolji način i pri tome ostvarivao najbolju moguću produktivnost bez obzira na kojoj poziciji radio. Na osnovu toga bi zarađivao više a vlasniku kapitala bi ostalo dovoljno. Zvuči dobro za sada. Vidjet ćemo gdje će nas odvesti ovo putovanje.
Ono što se teško mjeri je angažiranost i zalaganje radnika. Kada tome dodamo koncpet u kojem su radnici plaćeni po danu a ne po učinku dobijamo sljedeći scenarij: Bez obzira što ima vrijednih radnika koji rade najviše što mogu i zarađuju svoju dnevnicu pošteno u istom košu su ljudi koji rade manje, nekim svojim tempom i lagano a pri tome zarađuju približno istu dnevnicu. U kratkom vremenu dolazi do smanjenja zalaganja angažiranog radnika i polako spušta svoj tempo na približno isti kao i njegov kolega. Zbog toga ne možemo se pouzdati u koncept slobodnog tempa i incijative. Incijativa jednostavno nema taj kapacitet da obezbjedi manju varijabilnost i dugoročnu produktivnost.
👊 Zbog toga Teylor predlaže: Kako bi ostvarili dugoročnu produktivnost najbolji performeri trebaju da budu bolje plaćeni od prosječnih I do 100% i više. To će biti veliki motivator koji će povući najviše ljudi da se dodatno angažuju. Menadžment ce kontinuirano raditi na edukaciji i pomaganju radnicima da ostvare optimalnu produktivnost. Oni koji u razumnom roku ne naprave progres trebaju dobiti nova zaduženja u skladu sa svojim kapacitetima.
Ovo mene neodoljivo podsjeća na neku vrstu pozitivne selekcije na kojoj je bazirana cjelokupna evolucija. Najbolji se promovišu! U društvu su sa isto tako ambicioznim ljudima i mogu dalje da poboljšaju sebe, sistem u krajnjoj mjeri sve oko sebe. Ovo su savešeni uslovi za rast i razvoj biznisa.
Problemi koji su se kasnije javili u praksi imaju uzroke u:
👉Pogrešnom shvatanju principa.
👉Lošoj implementaciji promjena
👉Guranje ličnih interest u prvi i jedini plan
👉Pogrešno misljenje da se može napraviti promjena u kratkom roku
Iako je Tejlorizam na lošem glasu kao inženjer smatram da su principi korektni i po svemu važeći danas. Kao dodatak smatram da adekvatna planska implementacija prvog principa o kojem sam pisao može unaprijediti produktivnost održivo bez onog kad stane projekat vraćamo se na početne postavke I sve do sad izgrađeno se ruši kao kula od karata.
Bez obzira na sve što je rečeno u zadnjih 100 godina koncept koji propagira Taylor da je novac najveći motivator kod većine ljudi na svijetu pije vode!!
Ne želim sve zahtjeve svesti u jedan jer čovjek je neopisivo stvorenje sa nesagledivim brojen strana, zahtjeva i potreba koje trebaju biti adekvatno podmirene.
Zaključujem da je Taylor izdvojio jednu stranu koja definitivno obezbjeđuje najveću produktivnost a pri tome je ROI najbrži.
